Poiesis, sub speciae aeternitatis, Radomir D. Mitrić

Poiesis, sub speciae aeternitatis



Otpočeti put sa dubokim udahom. Kad i pjesmu.

Stihove sricati kao azbuku svjetlosti i tame podjednako.

Otpočinuti udivljen jednim mjestom, buditi se svuda, dokle misao dopire.

Kriliti morskim prostranstvima, nebo, to je tek zastor koji blaga ruka njiše i mijena je godišnjim dobima.

Prolaziti kroz trnje, prelaziti neprolazno, otići u nezamislivo.

Oko, uho, dodir, miris i ukus, sabrati. Upjesmotvoriti.

Progovoriti o nevidljivom, ali tako vješto da se tek sluti.

Biti strpljiv, odazvati se zvuku kojim kosmos je sazdan.

Pratiti putokaze, znakove, pečate i zvijezde.

Odupirati se demonu zlovolje, lijenosti i lažne boemije.

Otpisivati poslanicama počivših pjesnika, koji su po tvom sopstvenom sudu nadišli smrtno.

Ne obazirati se na neuke kritičare, na fariseje, na amaterstvo, dogmu i folklorizam.

Ne mistifikovati, ne slijediti važeće poetike.

Ne ogorditi se, ne sentimentalisati, ne dodvoravati se.

Osluškivati pjesmu noćnog slavuja, čuti je i kad zatrube trublje automobilskih sirena.

Sklapati mozaik od najsitnijeg detalja sa svješću o cjelini. Sa nacrtima tvorca, predatim u ruke.

Graditi kulu, simbol odbrane, svjetionik kao mogućnost odašiljanja poruke, na izdvojenom ostrvu, koje je utočište od buke i bijesa svijeta.

Ne služiti se trikovima, ne pisati na silu.

Učiti se pokornosti. Kajati se uvijek ima zašto.

Osjetiti neobičnost sebe. Biti svet i proklet. Kostrijet i rizu istim tijelom nositi.

Biti svjedok preobrazbe krvi u vino. Pepela u vatru.

Vjerovati u protežnost duha, on nadilazi vidljivo, kao magla vodu.

Prevladati zemno. Korijen i krošnju izjednačiti.

Osjećati punoću Logosa u riječima. Pjesma nastaje tako što jedna riječ prizove drugu. I treću. U kolopletu, koji počesto nadilazi svjesno poimanje i vezu među njima.

Poezija je so svijeta. Začin koji nastaje na suzama i radosti.

Ući u maestral. Ući u grotlo svemira. U moru osjetiti kap. U kapi more.

Stvoriti sopstvenu kosmogoniju, filosofiju, stvoriti umjetnost koja nadilazi sopstvo.

Umjerenost za umjerenost, biti hedonista kad to dozvoljava prilika.

Inkarnirati se u svaku tvar. Biti dio jednog organizma.

Imati Tao pred sobom. Imati Smrt za saputnicu, shvatiti je kao stanje prelaska.

Dekanonizovati rimu. Poezija nije slaganje riječi prema samo jednom njihovom semantičkom elementu.

Biti vođa. Biti sluga. Biti kralj. Biti prezren i slavljen.

Biti raspet. Vaskrsnuti djelima.

Davati odgovore. Proninknuti u tajnu kojom je obavijen svijet.

Nadići nauku, imati sopstvenu religiju. Poštovati univerzalne kodekse.

Ne pamtiti stihove. Ne učiti ih napamet. Oni su dio trenutaka koji bruje u vječnosti.

Ne dozvoliti plebisu da te doživljava kao dvorsku ludu.

Ne pozivati u rat. Ne miriti zavađene. Sve ima unaprijed zapisan tok.

Imati biće s kojim ćeš združiti tijelo. Sazdani smo zbog androginosti.

Ne tugovati. Mrtvi nastavljaju put živom dušom.

U snovima naći prolaz između vremena i prostora.

Putovati. Ostajati na jednom mjestu, a imati svoju tajnu geografiju.

Izbjegavati svaku ideološku i političku praksu.

U teorijama naći primjenljivost.

Prezirati novac. Prezirati broj.

U mitu naći djetinjstvo. Zadržati ga u sebi i kad se nabora lice.

Skica se nikad ne završava. Pravo djelo ostaje na neki način nedovršeno.


Radomir D. Mitrić